|
opet te neke mommzille… Zašto uvijek sve dovedu do apsurda? ..ako ne vjerujete odite na forum… prepun je savjeta kako treba taj „projekt“…-dijete-… dojiti do iznemoglosti…što svoje, što djetetove (ne daj bože uzeti zamjensku hranu i naspavati se i ti i beba) previjati u „zdrave“ pelene...koje su btw.preskupe… nekada su i bile samo platnene, al je to bilo nepraktično? zavezati onu maramu..oko sebe i djeteta... jer eto „klokanice“ valjda više nisu „in“ sad bi.. da se rađa doma, jer je to njeno pravo… dakle one bi da se zakonski regulira porod kod kuće..jer to tako radi.. bijeli svijet koji btw. ima barem 5 helikoptera u pričuvi i da se dežura uz svaku od njih.. ok dobro, može, neka im… iako nekako ne znam.. naime, kolko je prošlo vremena da su napokon!! u bolnicama pod normalno uveli.. epiduralnu? dozvolu za prisutnost oca?.. …ajde dobro i porod u kadi..!? ajde dobro i porod u stolici..!? ajde dobro sve može.. iako bi ja nekako to sve očekivala od privatnika i privatne klinike, ali ne da izbor istoga mora svaka bolnica imati na raspolaganju… svakome apsolutno sve.. i da se sve to plaća iz ionako sve manjeg novca za zdravstvo i sad bi te neke „prirodnjakinje“da to sve obave doma… jer bi one da se osjećaju ko doma.. s tim da se očekuje da jedna hitna stoji tamo i dežura..plus dodatno osoblje.. iako ja i ne vidim baš preveliku potrebu za zakonom.. naime ko te i takve prijeći da fino ostanu doma tih čitavih recimo ..desetak sati… ionak će u jednom momentu hitna doći…samo ih trebaš kasno.. (čitaj- kad je sve gotovo) nazvati… do tada šuti..trpi..urlaj u intimi svoje sobe…obavi to na patosu, na dekici, popucaj po međici, a posteljicu obredno zakopaj pod obiteljskim stablom kruške, jasena, smokve, masline..gdje god… moli se iskreno… da bude sve u redu sa tobom i bebom i to je to… čemu frka? Jel, možda u tome što se neće imati na koga vikati preko novina, portala, sudova i hzzo-a ak nešto ipak možebitno i svakako u zadnji čas… pođe po zlu? |
|
usput svi počnite pjevati u sebi „imagine“ od lennona..jeste? ok, tnx.. priča prva: živjela ja tako..u jednom gradu u slavoniji..i sve ok.. malo urbano radničko naselje i jednoga dana zvoni neko na vrata stana...ja sama doma… pred vratima mi dvije ciganke, romkinje(kako želite) i prose.. -jel imam stare odjeće, nečega za njih.. usput zamole i vode…ja ih bez pardona puštam u stan, kažem neka sjednu, sad ću im napraviti sok, i dati nešto stvari, ali glavninu tek trebam posložiti, pa im kažem neka dođu idući tjedan …odoše zadovoljne, jedna se zvala azra, druga ajša.. odlazeći zahvaljivale mi i poželjele mi da rodim muško, uz sreću i dug život… došao i idući tjedan.. evo njih k meni, i zaista, pripremila sam im odjeću, svoju koju više ne nosim,nešto od supruga i svu moguću koja je ostala od pokojnog svekra.. usput sam nam svima skuhala kavu, ponudila kekse i njima rekla.. -ajde sad lijepo sa mnom pričajte, nemojte tako molećivim tonom, znam da znate normalno razgovarati..i njima bilo drago… i pitam ih dalje.. -da gdje su, jesu li čergari?..na što su se malkoc uvrijedile, jer nisu čergari kažu… imaju lijepe kuće,nove, na kat, u gradiću kojih 30 km dalje od ovoga…prošlo kojih pola sata..pričale, popile kavu, opet se zahvalile, i opet mi poželjele sina, sreću i dug život.. i otišle sa dogovorom da se vidimo iduće proljeće.. u međuvremenu….susjedi skužili da sam ih pustila u stan.. digli frku na mene: ti stvarno nisi normalna, ukrast će nam veš sa stubišta, tako ti oni uvijek, traže vode..a onda dok im ti sipaš vodu.. oni gledaju šta će ti ukrasti..trebala si ih jednostavno otjerati… oni su svi kradljivci..jednom su tako susjedu prevarili..bla bla bla meni sto upitnika iznad glave.. i znam da nisu bile ni musave, i da su bile sasvim pristojne, ni da mi ništa nije usfalilo, i znam da nikome ništa sa štrika u toj ulici tada nije nestalo... priča druga… sad opet počnite pjevušiti pjesmu „imagine“..tnx... sedam godina poslije, živim u malom primorskom mjestu jedne večeri nestane mi iz ograđenog dvora,visokim zidovima i sa teškim drvenim vratima, mladi rasni pas..i tražim ga pola noći vodeći kuju na lajni..koja ipak njuši trag… oko ponoći dolazimo do romskog naselja, kuja grebe i laje prema prvoj potleušici, iz nje izlazi neka stara i kaže bez da je se pita… evo ti psa, mali kaže da ga je našao na ulici... idući tjedan četiri mala musavca iz tog naselja, gađaju i pogađaju kamenjem mog 6.godišnjeg sina i njegovog vršnjaka, pokušavam umanjiti štetu i njihov osjećaj nepravde..općenitostima, --ma sigurno ste ih izazivali, ma zločesti su znam, ali maknite se kad ih vidite, nemojte ih izazivati..itd, itd...usput saznajem da je bilo još incidenata.. počinje školska godina, tu jesen moj postaje prvašić, u razredu..valjda probno i dva dečkića roma sa svima ostalima… bez ikakvog odgoja, bez ikakve socijalizacije i pripreme, i dalje neoprani, raščupani, potrgani..i već za dan- dva počeli su problemi...jednome nestane bilježnica, nekome knjiga, trećemu pošarana jakna, neko ostao bez pernice, nečije lakaste cipele nestale, nečija torba prorezana, a onda su ta dvojica jednostavno prestali dolaziti u školu… za školu, a moram priznati i nas roditelje, elegantno rješenje.. nakon samo tjedan dana... zašto ja sad o ovome?…zato jer je modesty napisala post o škabrnjskim romima..koje su otjerali i protjerali…osudite me da ne razumijem problematiku, i da sam netolerantna, ..ja vam samo kazujem svoja dva iskustva… |
|
(kaže jedna moja da ona to tako..pazi na svemir..jer se u suprotnom ako se ne pazi, sve raspadne) eto...nešto slično i ja kažem.. zbilja treba sve to nadzirati…onak ko tobož, kulerski.. i kad te neko pita kajje??! ti veliš uz ležerni odmah rukom..a ma pa ništa...ja to tak..sve je ok.. a za to vrijeme pozorno, krajičkom oka, uma...pratiš, stanje, napetost situacije.. pa ako je regularna, onda moš i disat, smijati se, treptati i sve tak nešto nepromišljeno nesvjesna stvarne opasnosti…delati.. no medjutim, ukoliko je onak lagana napetost tipa, narančasti kod… ( jer ima ih u raznim bojama, pošlihtanih tih.. napetosti) e onda situacija već postane skroz za napetiji, nervozan smijeh.. kojeg neće niko skužiti, ali će skužiti osoba sličnih sklonosti čuvara svemira… ali ja znam..točno znam kada sam to postala promatrač i na neki način čuvarica..toga ..s tim svemirom... ...jednog ljetnog dana tamo negdje krajem osamdesetih... kad ideš sa mora..na motoru, a prema zg.. i sve pet, vjetar na licu, doživljaj slobode, malo buntovništva još egzistira...pozdravljaš se sa ostalim motorističkim bratstvom koje te mimoilazi ili susreće..uzdignuvši dva prsta u znak" V".. jer eto, mi smo svi kao neki pobjednici...i sva ta neka tobož .. free spirit spika e tada...je tu nedjelju popodne i na mostu, u samom slunju, pukla guma.. al ne da je pukla, sama od sebe, nego je neki komad lima.. baš tamo u zavoju ležao i čekao… i odvaljeni oštri dio se zapiknuo… pa je potreba mijenjanja iste, potrajala do nekih kasnih mračno noćnih sati... i našla se ta neka guma...(hvala svemiru) ali je bila fest ćelava..ali ajde... jupi...svemir me voli i ipak ima dobrih i entuzijastičnih ljudi.. ali, naravno da nije bilo samo to…jer nakon samo nekih tri sata potrage za gumom, raspoloživim vulkanizerom..nedjelja popodne, ljeto, slunj...mrmlj.. mijenjanja i svašta nešto... počela je kiša…ona ozbiljna...ljetna..taman koja onako razlijepi cestu, da bude skroz zgodno, napeto i vrlo izgledno za izlijetanje i proklizavanje… sklizava, taman za ćelavu gumu..zadnju...jer eto, svemir ima smisla i za humor... e tada, tijekom te vožnje sam ja držala taj svemir i tu ćelavu gumu skroz u mislima i na okupu.. pod strogom kontrolom..da se u neki jadni sat ipak..uz neku blam brzinu.. živ i čitav dođe do zg-a… .. shvatila sam da s vremenom potreba za tim nadziranjem nekako raste i zahtijeva sve više nas pažljivih nadzornika.. |
|
A kad sanjam, tako…ne valja… zato zovem, ali nema odgovora… I već danima premještam taj papirić da bi je iznenadila sa nekim informacijama koje će joj se svidjeti…ali nikako da to napravim.. a na tom papiriću piše datum, mjesto, sat... i njeno ime . . a slučajno smo počele…isprva onako usput, u prolazu… pa sve dulje i dublje.. i kad bi se našle na kavi pričale smo o svemu i ugodno se prepoznale kroz muziku i stavove..i smijanje i cinizam i sarkazam i ruganje i čuđenje… i kad bi dogovor za posjetu pao …uz moje veselim se i njeno veselim se… susret i poljupce dobrodošlice i poklone pažnje… ta naša priča nije prestajala po osam sati... i napričale bi se i nasmijale bi se… ali jučer... nije bilo odgovora na moje pozive… jer njena nepažnja, nespretan pad i tramvaj prekinuli su zauvijek sve… njen život i naše druženje… r.i.p. dear-Ž. |
|
Dakle, spuštam se niz "petlju" u neki kasni noćni sat…. toplo je, prozor mi otvoren na radiju mettalica i ja uglas.. poprilično glasno pjevamo… ...and nothing else matterrrsss… i klizim srednjom trakom do semafora… u leru, kulerski… jer nema nikoga, jer je ulica skroz pa prazna, jer je semafor znam, dug.. i jer eto.. ne želim ko ovaj manijak pored mene kočiti ko nezdrava pred semaforom.. i odjednom palica…- stop…odjednom??!!… i klizim dalje i opće ne kužim da zaustavlja mene….pa zar mene??? a ne tog jurećeg…jer kao.. zašto mene?..(vidiš da klizim) kako mene.?..(pa mene ni jednom još nisu zaustavili) baš mene?...(nemoguće,nisam niš napravila) mene?..(ma pa sve imam i sve je ispravno i vezana sam) no dobro… ipak mene.. i jer ga glupasto pitam i dalje prolazeći pored njega… ..-kaj vi to mene zaustavljate??? on veli..- da..kontrola… e pa tada sam ipak stala…upalila sva četiri žmigavca i naravno morala u rikverc.. iz te srednje trake…jer sam ga uredno prošla..i skužim da me gleda tipa.. …kaj je ovoj??... i uredno se izmiče..valjda misleći .. ..ovoj nije za vjerovati, još bu me trknula... a tada…tada sam se definitivno skroz ušeprtljala… jer sam se rikverc uparkirala uz njih, u jednu sporednu uličicu… zgasnula auto ali, nisam povukla ručnu…i dok sam otvorenih vrata, jednom nogom vani, skroz nepotrebno...držala auto i kopala po torbi da izvučem dokumente..prosuo se i višak..iz torbe… auto je naravno počeo opet kliziti.. i on meni fino…-gospođo..ručna…imate za to ručnu..povucite ručnu… i onda me obavijestio da ću… puhati… ..ali ja nikad nisam puhala??!!… -e pa sad oćete… …pa hoću li ja to moći?? -o da, moći ćete.. …a koliko dugo ja to moram??…ali, znate ja nisam pila, idem sa posla, kasno je, čuvajte to za nekoga kome treba… -mi bi svejedno da vi pušete..ne brinite, nije problem, jednolično pušite..bla bla.. i naravno…napuhala ja ..O.OO… …i kaj sad?... -pa ništa gospođo…evo vam dokumenti, sve je u redu… …a sam vam rekla da je sve u redu.. -da, ali znate, moramo ponekad provjeriti.. …ha.. pa dobro..znam, sva sam se spetljala..i hvala, laku noć… i onda sam se odvezla..i na jednom me semaforu uhvatio smijeh, jer sam si odvrtila opet sve u glavi…moje glupo pitanje, bedastu facu, čuđenje, iznenađenje, još bedastije ponašanje, prtljanje sa dokumentima, prosutu torbu, klizeći auto, i smijala sam se sve do doma ne vjerujući sama sebi kak sam ispala…blesasta..nespretna..ono žensko iz onih smiješnih filmova…blamaža samo takva…eto, a ja kao o sebi mislim da sam ono, cool… |
|
doček te Nove sam dočekala u ne baš osobno dobrom raspoloženju, unatoč sasvim ok društvu… i baš sam se zdušno probala ufurati u svu tu… yeeeej&wish&happy…spiku dok su se u magli gasila padajuća svjetla vatrometa… „osjetila“ sam, jednostavno jesam… da su dani i vrijeme preda mnom…onak…-???!!! i da ne bezvezarim…odlučila sam ranije otići doma… pješice, u društvu šampanjca, usput nespretno razbivši dvije teške kristalne čaše.…peh.. da bi dani nove krenuli nekim svojim slijedom… i imala sam pozitivu u sebi , a bez fige… i imala sam vjerovanje da sve nekak bude, ipak bude…nekak… usput se još jedan od honorarnih poslova pokazao kao uzaludan trud bez adekvatnog i pravovremenog plaćanja, ali ajde..traje.. iako mu se vidi vrlo brzi kraj, jer jednostavno nema smisla, ne pod ovakvim uvjetima, iako je kriza, iako su upotrijebljeni svi mogući izgovori i opravdanja… pa i onaj moj... „bolje išta nego ništa“.. međutim, danas sam napokon odlučila da je bolje… da sam ja ta koja treba reći to… -„ništa“…upravo ovih dana… al da se vratim na početak… siječanj… ..već idući tjedan na dolcu srećem frenda koji me obavještava da mu žena ima.. rak limfe...da slijedi kemoterapija, citostatici..i sve ostalo.. (znamo se dobrih 25 godina, kroz godine smo imali periode intenzivnog i manje intenzivnog druženja, i nekoliko nezaboravnih događanja) sredina siječnja… bila je u znaku objašnjavanja, ljubavni život se zakomplicirao i počela su moja izbjegavanja određenih istina i suočavanja, i mojeg žmirenje na oba oka i nadanja da sve nekak bude…nekak... kraj istog siječnja… (na jedan meni osobno vrlo znakoviti datum), sam završila ipak gadnom svađom..i prekidom...sa osobom, koja se putem potpuno „izgubila“…jer od mog žmirenja ništa.. da bi onda danima, osobno i sms-om…na poticaj i neprestana pitanja… …ukazivala, pokazivala, objašnjavala… da je meni to i takvo ponašanje skroz neprihvatljivo, strano, zastrašujuće, zabrinjavajuće i da mi tak šta ni najmanje ne treba..i da ako se nastavi, ja ću bez obzira na osjećaje, odnos i obostrano značenje, prekinuti sa jednim - dosta… nakon koje se ipak, ajde…uz sav stres i odluke dogodio značajan zaokret, obećanje i uvjeravanje... koje je eto još uvijek na djelu i od riječi dakle sve i dalje traje…i dobro je… početak veljače obilježila je vijest iz švicarske o potrebi hitne operacije odstranjivanja dojke... i daljnjoj kemoterapiji sa neizvjesnim ishodom... u idućih šest mjeseci, jednoj meni bliskoj i vrlo, vrlo dragoj osobi u srednjim tridesetima, pravoj svjetskoj putnici, majci dvije vrlo male curice, koja mi je u neku ruku i rod, a koja je bila kod mene u posjeti prije nepunih tri mjeseca…i tada smo se smijale i pričale i pričale.. a kad sam se u nedavni četvrtak na petak, u sred noći iznenada probudila sa jakim nagonom za povraćanjem i pri tome jedva i u zadnji čas stigla do kupatila… …„znala sam“… da lošim događanjima još nema kraja… tu subotu stiže vijest da je pas ljubimac,propao kroz led na rijeci i da mu više nema traga… (na isti datum, točno prije godinu dana drugi je pas ljubimac, uginuo od starosti) …a bratić, gotovo brat, kojem je operacija srca prije neko vrijeme sasvim uspjela, tu nedjelju umire od komplikacija sasvim druge vrste… a kad tjedan nakon… nedjelju na ponedjeljak nikako ne mogu spavati negdje od dva u noći.. pa sam budna, a bez razloga, uz nervozu u sebi, sve do zore… iako sam dan provela u prirodi i snijegu i prije toga "kljucala" od umora pred tv-om… shvatim da se opet nešto „sprema“… i u ponedjeljak stigne vijest iz slovenije… da je umro moj 102 godine star djed… i onda više ne znaš što bi... i isto popodne nazoveš prijateljicu s kojom si godinama dijelila sve i popila bezbroj kava i poslušala bezbroj priča i razmišljanja i razriješila masu njenih i svojih dvojbi pokušaš ispričati kako si… i što osjećaš… i što ti se sve izdogađalo u tih zadnjih, samo mjesec dana… i iako ona već neko vrijeme negdje „leluja“ kroz svoje misli i svoje priče… i kužiš da te ne sluša i ne sudjeluje… jer je njen mačak ometa potrebom da ulazi i izlazi, a ona da mu otvara i zatvara vrata i to svaki puta tebi komentira…i tako te prekida… i da je to…a u vezi tebe i nje već dulje vrijeme, pomalo čudno, neuobičajeno, odvojeno, separirano…ali eto svejedno zoveš… jer je tebi sada već mjesec dana intenziviranja vijesti i događanja, malo previše i jer taman kreću ponovne suze… ali… sada joj napokon spuštaš slušalicu govoreći… ma zaboravi, nije bitno, nema me.. i pitam se… da li je sada konačno gotovo? da li je ispunjena ona kvota slijeda …od tri…nečega, a sličnoga.. i da li sam ispunila seriju loših vijesti i prepiranja i događanja i smrti i tuge zbog svega.. barem za jednu, ovu godinu… |
|
…...prigodni c/p... Volim se igrati, stvarati… Malu ljubavnu osvetu čarati Večeras ću upravo to raditi… Tvoj lik od slame, voska i ljubavi graditi.. Složit ću lutkicu, malu , uzeti suhu posebnu travu.. a onda ću oblikovati tijelo i glavu… obući to u kaputić napravljen od crvene čoje… opšiven pažljivim bodom crvene boje… Uz prigodnu pjesmu i riječi molitve moje.. Naravno da ću staviti nešto tvoje.. možda...onaj tvoj pramen kose lijepi.. jer sve to moje ustreptalo srce krijepi… Uz riječi koje atmosferu i djelo tvore.. svijeća, njih dvije trebam…da gore.. i na pergamentu još ispisati tvoje ime… da te podsjetim na sebe, samo da ne pobrkam rime… A zatim ću uzeti one igle, špenadlice,u sedam boja.. pažljivo ću ih zabadati, …ona bolna, ta će biti moja.. u mjesto gdje je zašiveno tvoje ime i pramen kose… osjetit ćeš, ne brini, ovakve večeri svu težinu čarolije nose… ... ... p.s....eto tak.. za sve one sklone malkoc..paaa... osvetoljubivosti.. ili radni naslov...osveta se servira kad je hladna... ili kak bi shakespeare rekal... "Hell has no fury like a woman scorned" |
|
kaj je najveći štos ne gledam, ne pratim.. al eto došlo do mene i to, jer nemreš, a da te ne ošine barem dijelom, krajičkom oka i na pol uha… I sad, možda su moje informacije polu-informacije…pa ćete me valjda istolerirati.. valjda…khm…i nećete zamjeriti, ako pitam… onak čisto da glasno sebe, a i ponekog od vas pitam… Dakle, razvezala se rasprava… treba li prevoditi.. titlom tu neku seriju koja ide na rtl tv… "žikina dinastija"…jel?!!? I sad sve nešto kazna, novčana...pro i kontra i pozivaju se na neke odluke nekog tamo...vijeća...tih nekih elektronskih medija i bla ali ja se ipak pitam…tjah… (zima je, ne idem skoro nikam, obavim bitno i potrebno i bris doma) al da ne duljim… Ok..tamo vjerojatno ima u toj srpskoj seriji njihovog slenga, fora i fazona i sad kao našli su se .. čistunci za jezik?..imaju uhobolju?... jer im uho para ta neka ekavica??!! jel zato što je ekavica? ili zato što je to preko granice? ili što ne razumiju što se priča… ili??? jer..znam da na istoj tv, na istom kanalu, apsolutno svaki dan iza dnevnika ide jedna domaća serija…"ruža vjetrova"… prepuna splitskog, dalmatinskog izričaja… koji je u dijelovima zaista na momente namjerno potenciran, sa svim mogućim lokalnim izričajem, riječima, izrazima… forama i fintama.. e pa sorry..kolko gledatelja koji se nisu bitno i životno pomakli iz fotelje, kvarta, grada, županije... uistinu zna kaj znači „vešta“..“ređipet“..“škovacin“..i tako to.. pa bi ja onda tima...spodobama..... u tom nekom vijeću rekla.. e pa izvolte gospodo, prevedite i ovo…titlom... jer sam ja stjecajem okolnosti i prilika, živjela na raznim stranama… skužila manje-više gotovo pa sve tak neke lokalne izgovore i izraze i znam za većinu njih kaj znače..i nekako uho mi to primi i glava zapamti... i meni je to ok…ja to razumijem… ne mislim da sam zbog toga potpala pod ovo ili ono..ili da sam zakinuta za to nešto.. al kad čujem da se tamo neko pjeni, prijeti i dela frku.. samo zato što je u pitanju ekavica ili šta već.. a ima masu bitnijih propusta i općeg medijskog "smeća" koje treba sankcionirati, kazniti ili opće ne pustiti ili pustiti u nekom drugom terminu e pa to mi je onak… zbljuv… |
|
ionako još ne znam šta bi… ali… prvo sam jako bila- Za..yes, da, jedva čekam Eu..tooo… ideeššš jer djeca će nam uživati..imati svijetlu perspektivu i budućnost.. ma jel?... iako su i našim starcima i nama u mladosti, srednjim godinama, starosti… no, uglavnom manje-više stalno, svi i sva, obećavali tu- svijetlu budućnost…i uživanje... samo da zaokružimo..da smo za čisti užitak…i eto ga… e pa majku mu, ak si ga nisam sama priuštila , bogme mi niko od tih nije baš nešto pomogal u uživanju… pa se pitam…u kome- čemu je problem? u mom ne znanju uživanja ili ne imanju razloga za uživanje? pa vele.. djeca će nam moći preko... bilo gdje na školovanje? a molit ću lijepo, kolko će to školovanje koštati? i ko će to platiti? kolko se sjećam mi smo imali naše…sasvim ok…široko obrazovanje.. gotovo pa besplatno…zar ne? i nekako u nekim izjavama tzv.stručnih.. svi ostali školski sistemi su nam bili nedovoljno obrazovni, jer je naše bilo sasvim super… od kad je naše postalo nedovoljno? od kad smo mi to postali neobrazovani? ionako znam da stručnjak, ako je bio stručnjak, bez pardona je predavao i vani ili se manje-više još uspio doškolovati vani…i opet bio stručnjak… ali vani će imati stipendije!? a ko to nama brani da i mi imamo, dajemo, dijelimo, iste te stipendije za odlične, najbolje? a onda kažu.. moći ćemo raditi gdje želimo…neš ti primamljivosti… samo nekoliko desetina milijuna ljudi bivšeg istočnog bloka, i dobar dio zapadnog svijeta, čeka to isto…ali ne, mi ćemo odmah naći posao… čim pređemo granicu… ma nemoj? koji to posao?..bilo ko u srednjim godinama i više, a bez posla ovdje, sa kv, vkv ili sss kvalifikacijom…nema teorije da radi nešto vani, a da to nije spremanje, pomoć u obitelji ili bedinanje bogatih staraca…uključujući i bauštelu i sve takvo.. dakle, uništili su nas naši…pa sad idemo drugima da nam oni daju spas, lovu, posao, kruh.. o kako ja u to ne vjerujem…i čekaj, tek za nekih 7 godina… ko živ, ko mrtav, ko gladan… moći ćemo putovati preko granice? ma stvarno?..ma je li to moguće? osobno sam najviše putovala '80. i '90. sa pasošem i pa šta… putovala sam…o jesam... a sad.. šipak…nemam love..ali sada samo zato što kao mogu… a bez pasoša… budem kaj? sjela se umjesto u tramvaj, u vlak ili avion i išla piti kavu u London? Madrid? Pariz? je, svakako..evo stižem… sredit će se sudstvo, uprava, ovo-ono… a kolko promjena vlasti i vladajućih je to obećavalo 20 godina.. i ko je kaj napravil?.. ali šta, sad…sad će doći eu-žandar i sve će biti tip-top???… pa ko nam to brani napraviti sada..ovdje…nama… sebi.. samima…??? i tak bi mogla stavljati još primjera..ali mi se ne da..i sve te reklame... i svi ti natpisi o Eu koja nas čeka raširenih ruku... ... sve mi to malkoc smrdi…upss sorry…ne miriši… dakle, mislim da ću reći- ne, hvala, ali ne hvala…i nek me nagovaraju… barem još koji put…a do tada, nek sve kaj su obećali da bude…lijepo, uređeno, krasno, perspektivno... naprave tu... nama...naši...neko... već u ponedjeljak, već idući tjedan, mjesec.. iako, uhhh ..zaboravila sam… mislim da imamo nekih (najmanje) 300.000 fantomskih glasača.. pa će valjda oni odraditi to što ja ipak sumnjam da treba mirna srca zaokružiti… dao bog, da se varam... |
|
skoro pa ništa… osim što sam se batrgala sa financijama i izmišljala toplu vodu, iako ni hladna nije bila daleko ništa značajno.. osim što sam masu puta bila ganuta i dirnuta njegovom pažnjom jer ih neka ljubav prije nije znala tako jednostavno pokazati ništa posebnoga… jer sam se ionako previše puta izgubila, zureći u stvari doslovce pred mojim nosom ništa drugačije… jer sam ponovno osjetila, čula i srela svoju podsvijest koja bi da me ispravlja, a meni je to već tlaka ništa značajno.. jer sam sve pokušavala prevesti na meni prihvatljiv jezik da bi razumjela o čemu se tu opće radi ništa onakvoga…. po čemu ću ovu pamtiti kao jedinstvenu, savršenu, neponovljivu jer ni jednom nije bila baš takva, nekakva ništa… zbog čega bi se opet upustila u bezbroj opcija i kombinacija da bi uklopila sebe i sklopila sama sa sobom mir ..i ziheraški bi bilo dobro reći, bez prekriženih prstiju… ajde neka i ova, ako baš mora, bude približno ista, ako već ne želi biti bolja a znam da bi mogla |
|
...On je na "ledu"... šta dalje? Nemam pojma.. .(svakih pola sata) odluka je drugačija (svakih pola sata) ja sam opet ljuta, (svakih pola sata) ja ipak razumijem.. ...nije htio i nije baš taako strašno... (svakih pola sata) ali, ja sam rekla ne jednom sam, rekla nemoj... to je barem bilo jasno.. (svakih pola sata) sam ponosna... jer.. e pa neće meni neko tako.. (svakih pola sata) ne dam si mobitelu, (svakih pola sata) vežem si prste dala sam si zabranu (svakih pola sata) sam tužna..da barem nije ..opet.. (svakih pola sata) sam odlučna, jer moram... to mi je jako bitno... (svakih pola sata) da li mi je lakše? -Nije.. (svakih pola sata) a moglo je bolje.. ili ipak nije.. |
|
je napisati greška… isto kao što postoje i otvornici.. a; e; i ; o; u;…samoglasnici su u međuvremenu nekamo nestali.. zatvornici su sada u upotrebi..a to su svi ostali… ..ne ću ..je sada pravilo…neću… ne valja isto kao i vazdazeleni…zimzeleni nisu podobni... ukratko semper-vivum…patologiji… (p.s. meni je to paranormalno..pa ga eto..) |
|
očito je da jesam.. zar je to čudno?..i je i nije, ja volim valjda zapetljati.. a kao sve nešto.. mudro.. treba pojednostaviti jer su stvari tako.. …jednostavne… u osnovi…. ali, ja sa svojim mentalnim sklopom…zapilim… što je pisac htio? mislio? kako je odreagirao? i sve…bla .. pa sve fino zapetljam.. i jesam..“pametna“ sam i jaaako jednostavna kad je sve o drugima i kad nije o meni.. i praktična… ali eto, spetljala sam se… s tim ramenom…jer idem u analizu..po onom… zakaj meni? zakaj baš sada?..i zakaj tak? e pa imam objašnjenje.. (tobož)… dakle.. desno rame…kalcificirano..ozbiljno..kaže rtg slika i doc.. (terapija i vježbe sljede) počelo je rano ljetos..pa sve jače… i sad to mene boli, pa zašteka i boli jače, pa manje..pa sve do tableta boli, pa onda još tableta.. pa popusti na nekoliko sati..ali je uporno…prisutno…iritirajuće..stalno… (no dobro, ovo je bio cvil i cendr i šmrc..opis stanja)… e pazi sad… ako ćemo pravo…po tom nekom psihosomatskom priručniku.. fora je da si sve mi sami smislimo u glavi…sve te neobične bolesti..boljetice i sve te neke ograničavajuće okolnosti.. .sve one su tu da bi promijenili, zamijenili…svoje, vlastite, a više nefunkcionirajuće stavove…prihvatili nekaj novoga, oslobodili sebe…bili spremni za dalje…u kolko- tolko dobroj formi… e pa ovak kaže… bol u ramenima je recimo pokazatelj.. da se ima onak generalno... osjećaj „težine života“.. koji mi nemremo baš nositi..ne tolko toga, ne tak… ok…prihvaćam.. pojavilo mi se…nakon gubitka bitnog posla i nekih materijalnih pogodnosti… i uslijed jednog intenzivnog emocionalnog odnosa… ali ne u oba ramena...u jednom… dakle, tu sam nekak na pol…prihvaćam i ne prihvaćam… snalazim se nekako u tom materijalnom… emocionalni odnos je još tu…intenzivan… e sad, pošto sam dešnjak…dakle ruka kojom posežem… prema tzv.mogućnostima…koje su preda mnom…(jesu li?) poslovnim i emocionalnim… ali valjda pošto su mi neizvjesne..pošto su drugačije..pošto su nove, neisprobane… ja valjda imam… oklijevanja…prema tome…i oprez, sumnju i strahove..etc.. i od tuda bol... a pošto me uglavnom jače zaboli..kad idem rukom prema natrag.. to bi značilo da sam ja još dodatno iskomplicirala sve… vlastitim osvrtanjem na prošlost…jer mi ju je teško odbaciti… to, nešto staro…nepotrebno..nefunkcionalno... i sad su to sve objašnjenja..kao logična…tog mog stanja… samo ja to sve sad.. nekak trebam uklopiti u sada i ubuduće… što prije..da bi opet funkcionirala… relativno zdravo… a ne ide mi baš…očito... a?.. jelda zakompliciram? kaj da velim… stručnjakinja… |
|
Ovdje kod mene.. A kao možda i bi i ne bi.. možda bi trebala nešto reći..ali bi i ne bi..iako nekako čekam da se posložim ali ima nešto…već nekoliko mjeseci.. a to su.. - Ograničenost..misli..djela… trenuci kad zaboraviš..na bol koja nestane..netragom.. a onda opet…evo je.. i ne možeš ništa ili možeš, ali pažljivo, ograničeno samo do određene kretnje kad opet počne jer te presiječe baš onak..silovito smrzneš se..opet.. pa boli.. ... .. E pa sad ovo sve zvuči onak…bljak.. Ali da..imam sindrom…“zamrznutog ramena“..desnog koje je malo pokretno, malo šteka, pa onda se ukoči ili otkoči…neovisno o bilo čemu i interesantno je spavati samo na jednoj strani..ili potpomognuta jastucima.. i čekam stručni pregled i vježbe..kreme isprobala..ne vrijede.. i ide mi na živce..ali vele da to ima svoj vijek trajanja..nekih godinu dana… a onda kao prestane… ajde baš da vidim..to prestajanje.. do tada sam takva…svedena na ograničenost… |
|
(prilog.." za promjene"...) Dakle izbori su tu..sad će… koga da zaokružim, poništim, da idem, ne idem…niko mi nije jasan.. niko nema niš konkretnoga za reć, makar obećati.. sve mi je ionak....deja vu... čula, vidjela, probala, doživjela…i sve te petoljetke..i prvih sto dana…i krizu i sad će nam biti bolje..samo da još..bla, bla, bla.. a šta bi ja… Ja bi recimo pravnu državu… Da profunkcionira..sa svim donesenim zakonima.. pa recimo novi zatvor… onaj na Golom..opet…da fino proradi…em bi revitalizirali otok, zaposlili ljude strpali tamo one koji tam trebaju biti… i bili bi tamo..zbog opet…ideoloških razloga… njihovog dubokog vjerovanja da mogu… nesmetano krasti…i sve čega su se dotakli...upropastiti.. |
|
there is a "lie" in - believe "over" in - lover "end" in a - friend..& "if" in - life and after monday & tuesday even the calender says... - W.T.F |
|
Zašto, o zašto svaka fontana u gradu izgleda krasno i očišćena i osvježena…dno se vidi jasno.. i ona na kaptolu čisti se redovno i blista… i one dve na trgu burze i zdenac kod hnk-a i manduševac kod bana ovoj raste trava između kamena i voda je stalno jako zelena da, ova na trgu žrtava fašizma gdje sam išla vidjet eksponate budizma… a i nije to tamo neka „no name“ zgrada ali nikako nije na ponos biti onakav u centru grada.. pa se sada već ozbiljno pitam, jer tamo često prolazim jel me stvarno hvata paranoja, jel sam se nakrcala podacima o previše svjetskih urota jel neki prešutan dogovor..u pitanju.. jel ima neki razlog koji se ne može dokučiti, a trebali bi ga znati i jel ga neko zna jel razlog zato što nije mijenjano ime cijelom trgu, pa nam je to u inat …e pa ne znam.. jel neko zna???? |
|
raznježi me..kada napiše… “sunčam jastučiće da mi lijepo spavaš sunašce“.. i zahvalna sam kad mi donese sendviče sa patliđanom i sirom.. i smijem se kad kaže da je tulipan i ganuta sam kad siđe sa svog tramvaja…samo da bi nas pozdravio.. iako je moj tramvaj upravo dolazio… i sanjarim kad kaže da mu je krevet prevelik kad me nema i nedostaje mi…a ja sam ta koja odem… |
|
bi bilo da se nakon razdvajanja i odvajanja..razgovor vodi..i dalje, da se prevladaju osobne netrpeljivosti..da se ne skače na svaku intonaciju, primjedbu… da se zanemari očita..neinformiranost.. da se prijeđe oko uobičajenog izvrtanja činjenica.. da se ne komentira kako je sve kasnije i nakon..ionako dokaz da smo bili u pravu…jer sadašnje činjenice idu tome u prilog.. da se pokuša tolerirati…i dalje.. ono… što nas je nevjerojatno živciralo.. za vrijeme.. da se elegantno postavi u stav…“iznad“… ali pamet i zrelost je jedno…činjenice i njegove riječi i postupci nešto sasvim drugo… i ja ponekad jednostavno odbijam… biti pametna i zrela..i zaista bih ga opet poslala…nekam…i rekla nešto što nije pristojno, ni pametno, ni zrelo i skroz je neuljuđeno…i jako obojano osobnim emocijama… ali tako je… |
|
…za ponovne početke..dana.. potrebno je ponekad šutjeti…ne odšutjeti…samo biti tiho, pa pogledati situaciju..okolnosti… i sebe, svoje reagiranje, osluhnuti sebe i vidjeti i čuti… i ne čuti je..i ne vidjeti je..više.. već osjetiti da je neka davno usvojena reakcija jednostavno iščezla… više nije tu… i zadivim se..uistinu…kako je neprimjetno, ali sasvim…izostala… jer … toliko me ponekad zabave…moram, trebam, mogu…hoću, želim… da tek kasnije shvatim da sam drugačija..da sam ja..ali drugačija.. bez onog osjećaja unutra… koji je prije rogoborio, bunio se, pjenio, dokazivao, uzbuđivao se oko svega, grčio.. i sve poprilično doživljavao..kao užasno bitno, nepravedno…i… dramatski...sad-će-se-svijet-opet-srušiti… priznajem… okretala sam to..nešto..u meni…analizirala, promatrala, nijekala, priznavala, gledala iz posebnog ovog-onog kuta, stavljala u odnose, razloge, posljedicu, lomila prema svjetlosti, slala u mrak, rastavljala u komadiće, sakupljala, spajala i lijepila… ali svaki puta je izgledalo… …bitno… a onda jedno jutro, (jer se meni masa tih nekih spoznaja desi upravo tada) odmah nakon sna.. u onaj trenutak svijesti da je …vrijeme…i dan.. za ponovni početak…osobne… drugačijosti... |
|
Well…moj strojček (lap)..meni treba… jer mi je prozor u svijet, sredstvo za honorarne posliće, idealan za saznati sve moguće informacije i …da.. i trač partijice, i škicanje u tuđa dvorišta, i lonce, i novčanike, i krevete.. dakle, u sve ono kaj nije pristojno…da sad ne spominjem…tuđe misli… ovakvo web druženje mi je nešto kao da sam neprestano na duuugom nizu kavica, sa poznatima, nepoznatima, interesantnima, dragima, pametnima i bla… eto, šta da radim… znatiželjna sam.. no…moj strojček laganini pokazuje umor…pretrpanost..nečim, nekim… i pošto ga ja trebam, volim i nekak sam onak…zgubljena bez njega, nosim ga kod majstora..na remont…preživjet ćemo.. nadam se… ...i on…i ja… …do čitanja… |
|
a nakon –x- dana dođe buđenje, jutarnje..pa se pitaš Jesam li to ja? Pa što ja to radim? i naravno, sve se počne raspadati jer pokušavaš biti ti…mic po mic ali vidiš iznenađenje u tim tuđim očima …jer više ne klimaš zdušno glavom na tipičnu bedastoću …jer više ne odmahneš rukom na nedosljednost i točno primijetiš kako se trudi prisjetiti… kad je to i koji moment bio presudan da si skinuo ružičaste naočale i zamijenio ih dioptrijskim |
|
kak je zahtjevna ta neka … hrabrost, inat, preživljavanje, prkos… to nešto što tjera..naprijed… ja bi to "nešto" ovih dana radije potjerala u..khmm.. mislim ajde više me malkoc pusti..onak… na miru… pa da ne moram sebe dokazivati.. sebi…svi ostali ionak… nebitni… i ne da mi se baš stalno dokazivati da ja to mogu..hoću…pa čak i želim.. je, je..da, svakako.. jer danas bi baš ležala, izležavala se..onak skroz letargično, šutjela.. i molim..po mogućnosti bez grizodušja.. nekak ne bi da me sad još i to pili..pa da se osjećam kriva… |
|
Na žalost ima ih…njih, takvih….o ženama je riječ.. Takva će uhvatiti izabranog, kad joj već dobrano otkucava taj neki unutarnji biološki sat, učiniti sve da ga natjera da se potpiše na onaj prevažan njoj, njenoj mami i njenim bliskim prijateljicama tako bitan papir, koji garantira prihvaćanje od društva da je eto..udata žena.. a onda će ostati trudna, tada, nakon ili neposredno prije potpisa..nebitno…a zatim... osvojivši svoj osobni jack- pot…malo po malo,odstranjuje mužjaka… prvo iz kreveta, a onda i iz života...jer njegova je zadaća ispunjena… on je za njen daljnji život nepotreban kao osoba, nepotreban kao otac... ali još uvijek nužan kao izvor alimentacije… i dobar kao razlog posvemašnje frustracije… (ja-advocatus diaboli) |
|
Dajući sebe, od sebe i iz sebe.. kroz sve one male „gadosti“ koje te učine ovisnim..o meni.. da li se ja to osiguravam? ..ili sebe kupujem?..ili sebe prodajem?… više nego što bi trebala?… svakako više nego što sam mislila..da opet.. mogu… i u konačnici... da bi opet tako zdušno htjela... pa sam danas bila ljuta na sebe.. pa sam danas bila ljuta na tebe što sve... zahvalan…prihvaćaš od mene.. jer što ja imam s tim? i što ja imam od tebe? i što će biti od mene? ..osim svih onih lijepih riječi..i sasvim malih priča… od nježnosti i milovanja i poljubaca… |
|
želiš promjenu, želiš nešto…još neuhvatljivo… obećavajuće… uzbudljivo i već ujutro shvatiš da si bezidejan i dan će biti bezbojan pretvoren u tjedan... jer je inspiracije nestalo i nema novog… i demoralizirajuće je kad uhvatiš sam sebe kako se kopiraš…u nastavcima dana… |
|
mda..jesam, izgleda da sam postala sitničava..(u sebi)… jer se ne izjašnjavam.. pa nikog ne pilim.. ali sebe malo nerviram…jer se ne želim takvu… ima dana kada uspijem biti sasvim ok..sama sa sobom…i ondak.. baš me briga.. u mom mikrosvemiru sve je baš taman..iako nije..ali i to je sitničarenje.. ali ta sitničavost…(ili ima koji bolji naziv?) drži me već neko vrijeme.. pa vidim… ovo- ono..i sve manje toga mi se sviđa… pa sam skroz ravnodušna..na neke neizbježne stvari..događanja…drugima… a znam ih unaprijed.. jer ih vidim kako se razvijaju i kamo to sve ide… pa da ne ispadne da pametujem.. bolje da šutim.. svejedno me iznenadi kako se onda ti neki čude.. da kak? pa eto, tak.. i onda bi mogla početi nabrajati…ali i od toga odustanem..jer mi se ne da.. jer me uistinu ne zanima…jer..se ionak niš ne bu promijenilo… iako bi voljela da se promijenim ja..pa da prestanem primjećivati.. |
|
ah... što volim... zaboravih zatvoriti prozor u sobi.. a puhao je vjetar i nanio pregršt latica od višnje.. (znam, da bi bila haiku... treba mi trešnjin cvijet) nisam ni pokušavala maknuti sve to s kreveta... legla sam se na njih... i pokrila se njima zašto da sad ja tu nešto sređujem , kad je priroda već sve napravila... |
|
zato da se ne zahiri kasnije... u nedaj bože..neke uhu, inteligenciji, neprihvatljive, a "cajkaške" vode a što ću ja...? e pa idem...na R.Watersa..i the WALL danas.. u areni...i vodim pomladak... ....nek dete uči.. p.s. Indoktrinacija (iz latinskog: doctrina - "nauk") |
|
Usvojila sam pozitivno razmišljanje…jer je u trendu.. tako da više opće nikad ne govorim sebi: - uhh baš sam glupa - baš sam ovo zeznula -e baš sam blesava i sve tak.. |