|
ionako još ne znam šta bi… ali… prvo sam jako bila- Za..yes, da, jedva čekam Eu..tooo… ideeššš jer djeca će nam uživati..imati svijetlu perspektivu i budućnost.. ma jel?... iako su i našim starcima i nama u mladosti, srednjim godinama, starosti… no, uglavnom manje-više stalno, svi i sva, obećavali tu- svijetlu budućnost…i uživanje... samo da zaokružimo..da smo za čisti užitak…i eto ga… e pa majku mu, ak si ga nisam sama priuštila , bogme mi niko od tih nije baš nešto pomogal u uživanju… pa se pitam…u kome- čemu je problem? u mom ne znanju uživanja ili ne imanju razloga za uživanje? pa vele.. djeca će nam moći preko... bilo gdje na školovanje? a molit ću lijepo, kolko će to školovanje koštati? i ko će to platiti? kolko se sjećam mi smo imali naše…sasvim ok…široko obrazovanje.. gotovo pa besplatno…zar ne? i nekako u nekim izjavama tzv.stručnih.. svi ostali školski sistemi su nam bili nedovoljno obrazovni, jer je naše bilo sasvim super… od kad je naše postalo nedovoljno? od kad smo mi to postali neobrazovani? ionako znam da stručnjak, ako je bio stručnjak, bez pardona je predavao i vani ili se manje-više još uspio doškolovati vani…i opet bio stručnjak… ali vani će imati stipendije!? a ko to nama brani da i mi imamo, dajemo, dijelimo, iste te stipendije za odlične, najbolje? a onda kažu.. moći ćemo raditi gdje želimo…neš ti primamljivosti… samo nekoliko desetina milijuna ljudi bivšeg istočnog bloka, i dobar dio zapadnog svijeta, čeka to isto…ali ne, mi ćemo odmah naći posao… čim pređemo granicu… ma nemoj? koji to posao?..bilo ko u srednjim godinama i više, a bez posla ovdje, sa kv, vkv ili sss kvalifikacijom…nema teorije da radi nešto vani, a da to nije spremanje, pomoć u obitelji ili bedinanje bogatih staraca…uključujući i bauštelu i sve takvo.. dakle, uništili su nas naši…pa sad idemo drugima da nam oni daju spas, lovu, posao, kruh.. o kako ja u to ne vjerujem…i čekaj, tek za nekih 7 godina… ko živ, ko mrtav, ko gladan… moći ćemo putovati preko granice? ma stvarno?..ma je li to moguće? osobno sam najviše putovala '80. i '90. sa pasošem i pa šta… putovala sam…o jesam... a sad.. šipak…nemam love..ali sada samo zato što kao mogu… a bez pasoša… budem kaj? sjela se umjesto u tramvaj, u vlak ili avion i išla piti kavu u London? Madrid? Pariz? je, svakako..evo stižem… sredit će se sudstvo, uprava, ovo-ono… a kolko promjena vlasti i vladajućih je to obećavalo 20 godina.. i ko je kaj napravil?.. ali šta, sad…sad će doći eu-žandar i sve će biti tip-top???… pa ko nam to brani napraviti sada..ovdje…nama… sebi.. samima…??? i tak bi mogla stavljati još primjera..ali mi se ne da..i sve te reklame... i svi ti natpisi o Eu koja nas čeka raširenih ruku... ... sve mi to malkoc smrdi…upss sorry…ne miriši… dakle, mislim da ću reći- ne, hvala, ali ne hvala…i nek me nagovaraju… barem još koji put…a do tada, nek sve kaj su obećali da bude…lijepo, uređeno, krasno, perspektivno... naprave tu... nama...naši...neko... već u ponedjeljak, već idući tjedan, mjesec.. iako, uhhh ..zaboravila sam… mislim da imamo nekih (najmanje) 300.000 fantomskih glasača.. pa će valjda oni odraditi to što ja ipak sumnjam da treba mirna srca zaokružiti… dao bog, da se varam... |
|
skoro pa ništa… osim što sam se batrgala sa financijama i izmišljala toplu vodu, iako ni hladna nije bila daleko ništa značajno.. osim što sam masu puta bila ganuta i dirnuta njegovom pažnjom jer ih neka ljubav prije nije znala tako jednostavno pokazati ništa posebnoga… jer sam se ionako previše puta izgubila, zureći u stvari doslovce pred mojim nosom ništa drugačije… jer sam ponovno osjetila, čula i srela svoju podsvijest koja bi da me ispravlja, a meni je to već tlaka ništa značajno.. jer sam sve pokušavala prevesti na meni prihvatljiv jezik da bi razumjela o čemu se tu opće radi ništa onakvoga…. po čemu ću ovu pamtiti kao jedinstvenu, savršenu, neponovljivu jer ni jednom nije bila baš takva, nekakva ništa… zbog čega bi se opet upustila u bezbroj opcija i kombinacija da bi uklopila sebe i sklopila sama sa sobom mir ..i ziheraški bi bilo dobro reći, bez prekriženih prstiju… ajde neka i ova, ako baš mora, bude približno ista, ako već ne želi biti bolja a znam da bi mogla |
|
...On je na "ledu"... šta dalje? Nemam pojma.. .(svakih pola sata) odluka je drugačija (svakih pola sata) ja sam opet ljuta, (svakih pola sata) ja ipak razumijem.. ...nije htio i nije baš taako strašno... (svakih pola sata) ali, ja sam rekla ne jednom sam, rekla nemoj... to je barem bilo jasno.. (svakih pola sata) sam ponosna... jer.. e pa neće meni neko tako.. (svakih pola sata) ne dam si mobitelu, (svakih pola sata) vežem si prste dala sam si zabranu (svakih pola sata) sam tužna..da barem nije ..opet.. (svakih pola sata) sam odlučna, jer moram... to mi je jako bitno... (svakih pola sata) da li mi je lakše? -Nije.. (svakih pola sata) a moglo je bolje.. ili ipak nije.. |
|
je napisati greška… isto kao što postoje i otvornici.. a; e; i ; o; u;…samoglasnici su u međuvremenu nekamo nestali.. zatvornici su sada u upotrebi..a to su svi ostali… ..ne ću ..je sada pravilo…neću… ne valja isto kao i vazdazeleni…zimzeleni nisu podobni... ukratko semper-vivum…patologiji… (p.s. meni je to paranormalno..pa ga eto..) |
|
očito je da jesam.. zar je to čudno?..i je i nije, ja volim valjda zapetljati.. a kao sve nešto.. mudro.. treba pojednostaviti jer su stvari tako.. …jednostavne… u osnovi…. ali, ja sa svojim mentalnim sklopom…zapilim… što je pisac htio? mislio? kako je odreagirao? i sve…bla .. pa sve fino zapetljam.. i jesam..“pametna“ sam i jaaako jednostavna kad je sve o drugima i kad nije o meni.. i praktična… ali eto, spetljala sam se… s tim ramenom…jer idem u analizu..po onom… zakaj meni? zakaj baš sada?..i zakaj tak? e pa imam objašnjenje.. (tobož)… dakle.. desno rame…kalcificirano..ozbiljno..kaže rtg slika i doc.. (terapija i vježbe sljede) počelo je rano ljetos..pa sve jače… i sad to mene boli, pa zašteka i boli jače, pa manje..pa sve do tableta boli, pa onda još tableta.. pa popusti na nekoliko sati..ali je uporno…prisutno…iritirajuće..stalno… (no dobro, ovo je bio cvil i cendr i šmrc..opis stanja)… e pazi sad… ako ćemo pravo…po tom nekom psihosomatskom priručniku.. fora je da si sve mi sami smislimo u glavi…sve te neobične bolesti..boljetice i sve te neke ograničavajuće okolnosti.. .sve one su tu da bi promijenili, zamijenili…svoje, vlastite, a više nefunkcionirajuće stavove…prihvatili nekaj novoga, oslobodili sebe…bili spremni za dalje…u kolko- tolko dobroj formi… e pa ovak kaže… bol u ramenima je recimo pokazatelj.. da se ima onak generalno... osjećaj „težine života“.. koji mi nemremo baš nositi..ne tolko toga, ne tak… ok…prihvaćam.. pojavilo mi se…nakon gubitka bitnog posla i nekih materijalnih pogodnosti… i uslijed jednog intenzivnog emocionalnog odnosa… ali ne u oba ramena...u jednom… dakle, tu sam nekak na pol…prihvaćam i ne prihvaćam… snalazim se nekako u tom materijalnom… emocionalni odnos je još tu…intenzivan… e sad, pošto sam dešnjak…dakle ruka kojom posežem… prema tzv.mogućnostima…koje su preda mnom…(jesu li?) poslovnim i emocionalnim… ali valjda pošto su mi neizvjesne..pošto su drugačije..pošto su nove, neisprobane… ja valjda imam… oklijevanja…prema tome…i oprez, sumnju i strahove..etc.. i od tuda bol... a pošto me uglavnom jače zaboli..kad idem rukom prema natrag.. to bi značilo da sam ja još dodatno iskomplicirala sve… vlastitim osvrtanjem na prošlost…jer mi ju je teško odbaciti… to, nešto staro…nepotrebno..nefunkcionalno... i sad su to sve objašnjenja..kao logična…tog mog stanja… samo ja to sve sad.. nekak trebam uklopiti u sada i ubuduće… što prije..da bi opet funkcionirala… relativno zdravo… a ne ide mi baš…očito... a?.. jelda zakompliciram? kaj da velim… stručnjakinja… |
|
Ovdje kod mene.. A kao možda i bi i ne bi.. možda bi trebala nešto reći..ali bi i ne bi..iako nekako čekam da se posložim ali ima nešto…već nekoliko mjeseci.. a to su.. - Ograničenost..misli..djela… trenuci kad zaboraviš..na bol koja nestane..netragom.. a onda opet…evo je.. i ne možeš ništa ili možeš, ali pažljivo, ograničeno samo do određene kretnje kad opet počne jer te presiječe baš onak..silovito smrzneš se..opet.. pa boli.. ... .. E pa sad ovo sve zvuči onak…bljak.. Ali da..imam sindrom…“zamrznutog ramena“..desnog koje je malo pokretno, malo šteka, pa onda se ukoči ili otkoči…neovisno o bilo čemu i interesantno je spavati samo na jednoj strani..ili potpomognuta jastucima.. i čekam stručni pregled i vježbe..kreme isprobala..ne vrijede.. i ide mi na živce..ali vele da to ima svoj vijek trajanja..nekih godinu dana… a onda kao prestane… ajde baš da vidim..to prestajanje.. do tada sam takva…svedena na ograničenost… |
|
(prilog.." za promjene"...) Dakle izbori su tu..sad će… koga da zaokružim, poništim, da idem, ne idem…niko mi nije jasan.. niko nema niš konkretnoga za reć, makar obećati.. sve mi je ionak....deja vu... čula, vidjela, probala, doživjela…i sve te petoljetke..i prvih sto dana…i krizu i sad će nam biti bolje..samo da još..bla, bla, bla.. a šta bi ja… Ja bi recimo pravnu državu… Da profunkcionira..sa svim donesenim zakonima.. pa recimo novi zatvor… onaj na Golom..opet…da fino proradi…em bi revitalizirali otok, zaposlili ljude strpali tamo one koji tam trebaju biti… i bili bi tamo..zbog opet…ideoloških razloga… njihovog dubokog vjerovanja da mogu… nesmetano krasti…i sve čega su se dotakli...upropastiti.. |
|
there is a "lie" in - believe "over" in - lover "end" in a - friend..& "if" in - life and after monday & tuesday even the calender says... - W.T.F |
|
Zašto, o zašto svaka fontana u gradu izgleda krasno i očišćena i osvježena…dno se vidi jasno.. i ona na kaptolu čisti se redovno i blista… i one dve na trgu burze i zdenac kod hnk-a i manduševac kod bana ovoj raste trava između kamena i voda je stalno jako zelena da, ova na trgu žrtava fašizma gdje sam išla vidjet eksponate budizma… a i nije to tamo neka „no name“ zgrada ali nikako nije na ponos biti onakav u centru grada.. pa se sada već ozbiljno pitam, jer tamo često prolazim jel me stvarno hvata paranoja, jel sam se nakrcala podacima o previše svjetskih urota jel neki prešutan dogovor..u pitanju.. jel ima neki razlog koji se ne može dokučiti, a trebali bi ga znati i jel ga neko zna jel razlog zato što nije mijenjano ime cijelom trgu, pa nam je to u inat …e pa ne znam.. jel neko zna???? |
|
raznježi me..kada napiše… “sunčam jastučiće da mi lijepo spavaš sunašce“.. i zahvalna sam kad mi donese sendviče sa patliđanom i sirom.. i smijem se kad kaže da je tulipan i ganuta sam kad siđe sa svog tramvaja…samo da bi nas pozdravio.. iako je moj tramvaj upravo dolazio… i sanjarim kad kaže da mu je krevet prevelik kad me nema i nedostaje mi…a ja sam ta koja odem… |
|
bi bilo da se nakon razdvajanja i odvajanja..razgovor vodi..i dalje, da se prevladaju osobne netrpeljivosti..da se ne skače na svaku intonaciju, primjedbu… da se zanemari očita..neinformiranost.. da se prijeđe oko uobičajenog izvrtanja činjenica.. da se ne komentira kako je sve kasnije i nakon..ionako dokaz da smo bili u pravu…jer sadašnje činjenice idu tome u prilog.. da se pokuša tolerirati…i dalje.. ono… što nas je nevjerojatno živciralo.. za vrijeme.. da se elegantno postavi u stav…“iznad“… ali pamet i zrelost je jedno…činjenice i njegove riječi i postupci nešto sasvim drugo… i ja ponekad jednostavno odbijam… biti pametna i zrela..i zaista bih ga opet poslala…nekam…i rekla nešto što nije pristojno, ni pametno, ni zrelo i skroz je neuljuđeno…i jako obojano osobnim emocijama… ali tako je… |
|
…za ponovne početke..dana.. potrebno je ponekad šutjeti…ne odšutjeti…samo biti tiho, pa pogledati situaciju..okolnosti… i sebe, svoje reagiranje, osluhnuti sebe i vidjeti i čuti… i ne čuti je..i ne vidjeti je..više.. već osjetiti da je neka davno usvojena reakcija jednostavno iščezla… više nije tu… i zadivim se..uistinu…kako je neprimjetno, ali sasvim…izostala… jer … toliko me ponekad zabave…moram, trebam, mogu…hoću, želim… da tek kasnije shvatim da sam drugačija..da sam ja..ali drugačija.. bez onog osjećaja unutra… koji je prije rogoborio, bunio se, pjenio, dokazivao, uzbuđivao se oko svega, grčio.. i sve poprilično doživljavao..kao užasno bitno, nepravedno…i… dramatski...sad-će-se-svijet-opet-srušiti… priznajem… okretala sam to..nešto..u meni…analizirala, promatrala, nijekala, priznavala, gledala iz posebnog ovog-onog kuta, stavljala u odnose, razloge, posljedicu, lomila prema svjetlosti, slala u mrak, rastavljala u komadiće, sakupljala, spajala i lijepila… ali svaki puta je izgledalo… …bitno… a onda jedno jutro, (jer se meni masa tih nekih spoznaja desi upravo tada) odmah nakon sna.. u onaj trenutak svijesti da je …vrijeme…i dan.. za ponovni početak…osobne… drugačijosti... |
|
Well…moj strojček (lap)..meni treba… jer mi je prozor u svijet, sredstvo za honorarne posliće, idealan za saznati sve moguće informacije i …da.. i trač partijice, i škicanje u tuđa dvorišta, i lonce, i novčanike, i krevete.. dakle, u sve ono kaj nije pristojno…da sad ne spominjem…tuđe misli… ovakvo web druženje mi je nešto kao da sam neprestano na duuugom nizu kavica, sa poznatima, nepoznatima, interesantnima, dragima, pametnima i bla… eto, šta da radim… znatiželjna sam.. no…moj strojček laganini pokazuje umor…pretrpanost..nečim, nekim… i pošto ga ja trebam, volim i nekak sam onak…zgubljena bez njega, nosim ga kod majstora..na remont…preživjet ćemo.. nadam se… ...i on…i ja… …do čitanja… |
|
a nakon –x- dana dođe buđenje, jutarnje..pa se pitaš Jesam li to ja? Pa što ja to radim? i naravno, sve se počne raspadati jer pokušavaš biti ti…mic po mic ali vidiš iznenađenje u tim tuđim očima …jer više ne klimaš zdušno glavom na tipičnu bedastoću …jer više ne odmahneš rukom na nedosljednost i točno primijetiš kako se trudi prisjetiti… kad je to i koji moment bio presudan da si skinuo ružičaste naočale i zamijenio ih dioptrijskim |
|
kak je zahtjevna ta neka … hrabrost, inat, preživljavanje, prkos… to nešto što tjera..naprijed… ja bi to "nešto" ovih dana radije potjerala u..khmm.. mislim ajde više me malkoc pusti..onak… na miru… pa da ne moram sebe dokazivati.. sebi…svi ostali ionak… nebitni… i ne da mi se baš stalno dokazivati da ja to mogu..hoću…pa čak i želim.. je, je..da, svakako.. jer danas bi baš ležala, izležavala se..onak skroz letargično, šutjela.. i molim..po mogućnosti bez grizodušja.. nekak ne bi da me sad još i to pili..pa da se osjećam kriva… |
|
Na žalost ima ih…njih, takvih….o ženama je riječ.. Takva će uhvatiti izabranog, kad joj već dobrano otkucava taj neki unutarnji biološki sat, učiniti sve da ga natjera da se potpiše na onaj prevažan njoj, njenoj mami i njenim bliskim prijateljicama tako bitan papir, koji garantira prihvaćanje od društva da je eto..udata žena.. a onda će ostati trudna, tada, nakon ili neposredno prije potpisa..nebitno…a zatim... osvojivši svoj osobni jack- pot…malo po malo,odstranjuje mužjaka… prvo iz kreveta, a onda i iz života...jer njegova je zadaća ispunjena… on je za njen daljnji život nepotreban kao osoba, nepotreban kao otac... ali još uvijek nužan kao izvor alimentacije… i dobar kao razlog posvemašnje frustracije… (ja-advocatus diaboli) |
|
Dajući sebe, od sebe i iz sebe.. kroz sve one male „gadosti“ koje te učine ovisnim..o meni.. da li se ja to osiguravam? ..ili sebe kupujem?..ili sebe prodajem?… više nego što bi trebala?… svakako više nego što sam mislila..da opet.. mogu… i u konačnici... da bi opet tako zdušno htjela... pa sam danas bila ljuta na sebe.. pa sam danas bila ljuta na tebe što sve... zahvalan…prihvaćaš od mene.. jer što ja imam s tim? i što ja imam od tebe? i što će biti od mene? ..osim svih onih lijepih riječi..i sasvim malih priča… od nježnosti i milovanja i poljubaca… |
|
želiš promjenu, želiš nešto…još neuhvatljivo… obećavajuće… uzbudljivo i već ujutro shvatiš da si bezidejan i dan će biti bezbojan pretvoren u tjedan... jer je inspiracije nestalo i nema novog… i demoralizirajuće je kad uhvatiš sam sebe kako se kopiraš…u nastavcima dana… |
|
mda..jesam, izgleda da sam postala sitničava..(u sebi)… jer se ne izjašnjavam.. pa nikog ne pilim.. ali sebe malo nerviram…jer se ne želim takvu… ima dana kada uspijem biti sasvim ok..sama sa sobom…i ondak.. baš me briga.. u mom mikrosvemiru sve je baš taman..iako nije..ali i to je sitničarenje.. ali ta sitničavost…(ili ima koji bolji naziv?) drži me već neko vrijeme.. pa vidim… ovo- ono..i sve manje toga mi se sviđa… pa sam skroz ravnodušna..na neke neizbježne stvari..događanja…drugima… a znam ih unaprijed.. jer ih vidim kako se razvijaju i kamo to sve ide… pa da ne ispadne da pametujem.. bolje da šutim.. svejedno me iznenadi kako se onda ti neki čude.. da kak? pa eto, tak.. i onda bi mogla početi nabrajati…ali i od toga odustanem..jer mi se ne da.. jer me uistinu ne zanima…jer..se ionak niš ne bu promijenilo… iako bi voljela da se promijenim ja..pa da prestanem primjećivati.. |
|
ah... što volim... zaboravih zatvoriti prozor u sobi.. a puhao je vjetar i nanio pregršt latica od višnje.. (znam, da bi bila haiku... treba mi trešnjin cvijet) nisam ni pokušavala maknuti sve to s kreveta... legla sam se na njih... i pokrila se njima zašto da sad ja tu nešto sređujem , kad je priroda već sve napravila... |
|
zato da se ne zahiri kasnije... u nedaj bože..neke uhu, inteligenciji, neprihvatljive, a "cajkaške" vode a što ću ja...? e pa idem...na R.Watersa..i the WALL danas.. u areni...i vodim pomladak... ....nek dete uči.. p.s. Indoktrinacija (iz latinskog: doctrina - "nauk") |
|
Usvojila sam pozitivno razmišljanje…jer je u trendu.. tako da više opće nikad ne govorim sebi: - uhh baš sam glupa - baš sam ovo zeznula -e baš sam blesava i sve tak.. |
|
dignem slušalicu..a tamo... fini, odmjeren, muški glas…započinje.. Poštovani, molim vas da ovu poruku saslušate do kraja..ovdje HT-služba za korisnike…obavještavamo vas da vam je ovomjesečna potrošnja, sa danom 31.ožujak uvećana u odnosu na prethodne mjesece.. i sa današnjim danom iznosi 5 kuna i 60 lipa… molimo vas da provjerite…bla,bla, bla.. hahahaha… jednostavno, morala sam se nasmijati…. |
|
usput bumo zalili deku... stara fora...ali nema se toga više...jok.. ova vlast je tako odlučila... |
|
Posložila sam sve …(tek unazad nekoliko godina).. gotovo pa po svojoj mjeri… i uživam u postignuću…koje nekada nije bilo moguće…ali sada je… dobro, napravila sam grešku…jednu, priznajem.. koja se protezala na skoro 20-godišnju obavezu, ali sam je odradila pošteno, predano, skroz romantičarski usanjano i smjerno.. kako i treba… i ko kaže drugačije…jednostavno… laže… e sad…da li je to na kraju ispala greška zbog moje naivnosti, i jel bilo pri tome nevinosti…khm… uglavnom onako smrtno zaljubljena… trudila sam se iskreno, svi srcem i pokušala smjerno shvatiti i prihvatiti i primijeniti sve... što se od mene očekivalo, pa i više od toga… slušala savjet svoje majke, koja ionako misli da je za uspjeh svakog braka nužna moja briga o tome gdje su njegove čarape i gaće i da li je jeo… i pokušala pogoditi pravi omjer tajnih sastojaka, nikad otkriven od strane njegove majke… da svaki ručak ispadne upravo kako njen sin voli… i da (o moj bože, kako mi je to promaklo)..nema prašine.. ni na gornjoj strani ormara.. ali na kraju ipak je nešto u svemu tome nedostajalo… a za sreću je potrebno tako malo..jel? jer ubrzo… ja sam smatrala da se trudim preko svake mjere…. a on je mislio,( iako u to „mislio“ nikada nisam bila sigurna), da je njegova ljubav dovoljno očitovana time što se na vrijeme vraćao kući i što nije išao sa prijateljima van.. a i novac je uredno pristizao... a onda je došao jedan 8. mart.. kad opet nisam dobila cvijet i kad se meni više nije brinulo, gdje je njegov donji veš… ( u he** donjoj ladici gdje eno stoji već zadnjih X- godina) kakva je to „idealna“ juhica… (povrtna od svježeg grincajga,sa placa, sa gris knedlima) i ima li prašine na vrhu ormara… ( ko će se dovraga penjati na dva metra da provjeri) i da li on dolazi na vrijeme doma.. (nije fer, ali poželjela sam da više ni ne dođe) i tako je taj dio priče završio… a sada... dobivam nekoliko cvjetova na taj dan, pa čak i rukoljub uz instant poziv na ples,jer svira „naša stvar“… niko ne očekuje ručak, a ako je skuhah.. sve je garnirano zahvalama, pusama i pohvalama uz stvarno obećanje da je sljedeći njegov..kod njega… riječi... da me se upravo takvu kakva jesam…čekalo predugo… oslobođenost da se brinem…o svjetski važnim pitanjima .. veš, prašina i ine ozbiljnosti, spoznaju da je sasvim dobro kad se dogovorimo za susret, kavu, vikend… uz nekoliko dnevnih razgaljujućih sms-a … da je sve savršeno u ovoj nesavršenosti koja obiluje šarmiranjem, pažnjom, malim iznenađenjima, smijehom i veseljem.. i zato jako volim ovakav Dan žena…jer ja to sve napokon mogu.. i Hvala im, od srca… svim tim divnim požrtvovanim ženama sa vizijom… što su mi to omogućile… |
|
Da, kuhao je…u mojoj kuhinji…meni… zato kaj mi kao duguje jednu večeru… i sav si je bio važan… a donio je sve..i čokoladu i cvijet.. i slikala sam ga, jesam, kako rezucka, dinsta, miješa..i ok… nije goli kuhar, ali je sasvim u redu, jer je moj kuhar koji sasvim fino kuha… |
|
valjda… i tako očito, jer kad sve prođe, ja se opet pitam .. pa kako sam si to mogla dozvoliti…ali eto, jesam.. ja.. opet u misiji…sredi nečije propuste… a dozvolim si…prečesto.. da mislim tuđu brigu… i da me nazove i počne cendrati..da je ovo, ono..i sve je problem i opet je jadan i sam ko pas.. btw. sa psom, ali nema veze…on tu ne vidi nelogičnost, a ja vidim vic… ali voli dramu, očito… i jako, ali jako obožava ulogu žrtvovanog… iako sam masu puta ja bila dramatičarka , glavna, po njegovom mišljenju, a on tako jednostavan da … ne poštuje rokove…pa ni one nužne…recimo zakonske.. pa se svaki puta začudi kad ga zakon sa kamatama dohvati… a onda slijedom zakona, prenese se na mene… i kako on nikada ne nauči da se ipak treba posložiti i da život i obaveze ipak imaju neke prioritete, pogotovo zakonske, ali ne… jednostavnije je ovako…dramiti.. a ja ću onda riješiti.. uz dramu ili bez nje…ko me pita… p.s. kad će već to proljeće i sunce, pa da mogu opet žmiriti..i la-la biti… |
|
Odgađana su..i sa djelatnim vremenom… a kako?..paa eto…recimo…potonem… onak, sama u sebe, u turobne misli, u laganu depru… ali ne stalno i ne svaki dan..ali periodično..svakako..i rascjepkam ih… ta svoja potonuća… na… ne-pričanje, ne-viđanje, ne-raspoloženje, ne-da-mi-se-ništa stanje… jer da im dam da me jako obuhvate…i da me sva odjednom uhvate… bilo bi… uhhh… ili kako jedna moja frenda kaže…- „čuj, ja si sad jednostavno ne mogu dozvoliti slom živaca i potpuno iskapčanje…previše toga moram i trebam…“ i tak, eto…dođem u stanje da mi se baš s nikim ne razgovara, pa ne pričam, a sve obećane telefonske pozive…odgađam… isto kao i kave…do nekih boljih osobnih stanja… one koji me ipak nazovu…nekako odslušam na pola uha… i ubrzam ritam razgovora sve do završetka…iako je mnogo toga još za ispričati..ali ne sada, ne danas, ni sutra…možda tek idući tjedan…možda… susrete eskiviram koliko je god to moguće…do daljnjega…a to daljnje.. je jako nedefinirano..daleko… isto tako… ne mogu si ih dozvoliti, ta potonuća, recimo… u periodu od 7h ujutro..pa do21h navečer… jer ne mogu, jer previše toga moram i trebam…jer me trebaju, jer sam potrebna...tu, sada, odmah….pa ne mogu… ali od 21h, vrijeme je napokon samo moje…i tada.. tek tada.. potonem… gotovo da se zaogrnem tim sivilom i mislima i tugom.. koje strpljivo čekaju svoje vrijeme… i dogovoreni termin moje raspoloživosti…od 21h - 7h… |
|
bilo je razloga zašto odgađam..onih nekih…neobjašnjivih, nevidljivih, neizgovorenih… koje osjećaš… i znala sam…unutar sebe..da je to nešto što ne trebam činiti, ali jedino što sam doista zdušno učinila, bilo je utišati taj glas prosvjeda i otpora...u sebi… i potpisala sam… zbog nekih praktičnih razloga, zbog jednostavnosti nekih postupaka, zbog nagovora jednog odvjetnika i suca… i tada, sve se zakompliciralo.. jer ono što je drugima jednostavno, sigurno, zakonski opravdano, meni se zakomplicira…i je… bio je to službeni, a potpisani.. početak kraja… |
|
P: imam samo 21g. trebam li Niosome Systeme Anti-Age? O: da, naravno. Uzroci starenja već aktivno djeluju, iako znakovi možda još nisu vidljivi. P: imam više od 45g. Je li prekasno da počnem koristiti Niosome Systeme Anti-Age? O: nikada nije prekasno Sugiyama jedan od direktora „Shiseida“-..“ako želite izbjeći starenje, morate živjeti u svemiru. Ne postoji drugi način da izbjegnete bore..“ A. Kligman…“svi ti novi proizvodi jednostavno ne mogu djelovati, kao što tvrde proizvođači i pristaše, jer je fizički nemoguće da dopru dovoljno duboko u kožu, da bi imali neke trajne učinke na bore, smanjenje bora, nestajanje bora…žene su tako blesave, kako mogu kupovati sve te masti?..obrazovane žene koje su studirale na Radcliffeu, Cambridgeu, Oxfordu i Sorbonni?…što im je?.. zašto plaćaju 250 $ za to sranje?..“ „Mit o ljepoti“….N. Wolf |